Hraniteljstvo: Iskustvo Saše Kalinovskaje
Kada sam to vidjela, kupila sam najveći prenosni kavez za hrčke u Pet Shopu i zamolila prijatelja da me odveze do Kotora i pričeka. Uzela sam pokrivač sa sobom da pokrijem kavez. Morala sam povesti sve preostale mačiće i brinuti se o njima do trenutka njihovog odlaska u njihovu novu kuću: hraniti, liječiti, vakcinisati i pripremiti sve dokumente.
Kod kuće imam dvije odrasle mačke. Bilo je nemoguće podijeliti sobu iz sigurnosnih i sanitarnih razloga, pa sam mačiće dovela u kancelariju svojih prijatelja i smjestila ih u zabačenu sobu. Mačići nisu mogli otvoriti oči, jer ih majka nije njegovala, jer nije bilo majke. Uz to, nos im je bio začepljen i nisu mogli razumjeti šta je ispred njih – pa nisu jeli. Ovdje je teško imati 100% srećan kraj, ali to je moguće za neki procenat uspjeha. A ako je moguće, zašto da ne pomognete?
Naravno, bila sam jako umorna, ali vrijedilo je: ujutro vidjeti i čuti njihove zadovoljne stomačiće, gledati napredak u oporavku i dobiti fotografije mačaka iz njihovih novih domova. Drago mi je što sam to prošla!
Jedan od spašenih života je sada sa mnom i daje mi puno topline, kao da sve razumije i vječno je zahvalna.
Njeno ime je Kajsija